IVKA MRAKOVČIĆ  (1951. - 2023.)

     

Teško je svakodnevnim riječima dočarati tugu zbog odlaska drage kolegice velikoga srca i uvijek vedroga duha. Njezin osmijeh koji još uvijek kao da odzvanja školskim hodnicima, njena predavanja koja su s užitkom slušale brojne generacije učenika, trajna su i neizbrisiva uspomena s njenog profesionalnog puta. Oni koji su je poznavali i izvan školskih zidova, posvjedočit će o Ivkinoj svestranosti, radoznalom duhu, a posebice o njenoj hrabrosti koja ju je pratila kroz život, unatoč svim nedaćama. Za nju je riječ odustajanje bila nepoznat pojam, a pomaganje drugima prirodna zadaća.

Pamtim samo sretne dane – rečenica je kojom je sažela svoj odlazak u mirovinu i završetak jednog dijela životnoga puta. Sada, kada se opraštamo od nje, i mi tu rečenicu prisvajamo kao svoju sjećajući se trenutaka i uspomena s njom.

Kao što je samu sebe opisala, sjećamo je se i mi: obožavateljica prirode, djece, knjiga, životinja, hrvatskog jezika u svim dijalektima, lijepe naše zemlje, ljupkih mjestašca i pojedinih gradova.

Ivka Mrakovčić (dj. Biočić) rođena je 30. kolovoza 1951. u Osijeku. Godine 1977. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završava studij jugoslavenskih jezika i književnosti i komparativnu književnost. Prvo radno mjesto u Buzetu uskoro je zamijenila Krkom 1978. godine kada započinje raditi u staroj školskoj zgradi (na čijem je mjestu današnja sportska dvorana osnovne škole). U Srednjoj školi Hrvatski kralj Zvonimir provela je punih trideset i šest godina do umirovljenja 1. siječnja 2015. godine.

Profesorica Ivka je kao najvrjednije što je naučila iz svog posla kojeg je doživljavala kao poziv i radost, istaknula:

Trebaš se truditi i dati sve od sebe bez obzira na osobne teškoće ili trenutni rezultat. Trebaš prikriti svoje slabe strane, loše osobine ili neraspoloženja. Ljudi smo, slabi smo i grešni pa i za druge moramo imati razumijevanja kao i za sebe.

Mnogo toga od profesorice Ivke možemo naučiti, kao što je mnogo toga ostalo zapisano i u sjećanjima i iskustvima njezinih učenika na koje je nesebično prenosila svoje široko znanje i ljubav prema knjizi i učenju, vrijednostima koje hrane naš duh i bez obzira na sve, ostaju dio nas i kada sve materijalno nestane.

                   Voljeni ne umiru dok žive oni koji ih se sjećaju.

Stihovima velikog Tadije, jednog od Ivkinih omiljenih pjesnika, opraštamo se do nekog novog susreta u vječnosti:

Svakog dana sunce zapada. Doći će
Dan od kojeg će se znati: mene
Više nema.
Neće se ništa desiti što nije bilo
Za moga vijeka: mornari će
Ploviti morima, vjetrovi će hujati žalostivo
U granju, savijat će se dozrelo klasje k zemlji.
Voljet će se mladići i djevojke
Kao što se prije njih
Nikada nije volio nitko.
U jesen, kad voće dozrijeva, kad se beru
Plodovi, prolazit će njih dvoje
Alejom ispred Sveučilišta; zatim će
Šetati pod kestenima na Griču
Držeći se za ruke, dugo, dugo,
Kao što se prije njih nitko
Nije držao nikada. Oni će sjesti na klupu
Starinsku i spaziti oboje: na njima leži srebro mjesečine
(Kako je negda počivalo na tebi
I meni, u doba mlade ljubavi). Prije neg se poljube,
Djevojka će šapnuti sjajnom mjesecu: Sanjam li
Ili čitam pjesnika
Koji je pjevao o mojoj ljubavi?

               Generacije djelatnika i učenika Srednje škole Hrvatski kralj Zvonimir