Moj prijatelju, mene više nema,

Al nisam samo zemlja, samo trava,

Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,

Samo je dio mene koji spava.

I ko je čita – u život me budi.

Probudi me, i bit ću tvoja java …

Dobriša Cesarić već nas je odavno napustio, ali njegova poezija i danas živi među nama te time potvrđuje da nas pjesnikov duh nikada nije napustio.

Mnogo je suza i riječi ostalo sakriveno u Cesariću … Sam pjesnik jednom je napisao: Neko sa svojim bolom ide ko s otkritom ranom: svi neka vide. Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi i ne da mu prijeći u suze i riječi…

Lirika Dobriše Cesarića, jednog od najznačajnijih hrvatskih pjesnika, rasla je tiho i postupno, a imala je iza sebe S. S. Kranjčevića, A. G. Matoša, V. Vidrića, A. B. Šimića, dok su joj suputnici bili pjesnici Miroslav Krleža i Tin Ujević. Cesariću je uspjelo uz takve prethodnike i u tome društvu stvoriti vlastito mjesto u hrvatskoj poeziji, pa kad danas govorimo o modernome hrvatskom pjesništvu, ne možemo, a da ne istaknemo Dobrišu Cesarića kao jednoga od temelja toga pjesništva.

 Rođen je 10. siječnja 1902. godine u Slavonskoj Požegi. Djetinjstvo provodi u Osijeku, gdje je polazio osnovnu školu, prve razrede realne gimnazije, pa i napisao prve stihove. Roditelji mu se sele 1916. u Zagreb, gdje Cesarić završava realnu gimnaziju i u zagrebačkome omladinskom časopisu Pobratim objavljuje svoju prvu tiskanu pjesmu I ja ljubim.

 U osamnaestoj godini počinje studij prava, ali ga uskoro napušta i upisuje Filozofski fakultet, čistu filozofiju. Istodobno je namješten u Računarskome uredu; zatim u Hrvatskome narodnom kazalištu uči režiju i sređuje kazališnu pismohranu. Od 1929. do 1941. godine radio je kao lektor i knjižničar Higijenskoga zavoda, a potom je premješten u tadašnji Ured za hrvatski jezik.

 Te predratne zagrebačke godine razdoblje su njegova intenzivnog književnog rada. U književnome časopisu Kritika 1920. godine objavljena mu je pjesma Buđenje šume. Godine 1923. s Vjekoslavom Majerom pokreće i uređuje književni list Ozon. Surađuje u listu Suvremenik, čiji su urednici M. Begović i A. B. Šimić. Upoznaje se s Miroslavom Krležom i počinje suradnju u Književnoj republici, gdje se uglavnom jasno ocrtala njegova lirska fizionomija.

 Prvu zbirku pjesama Lirika objavio je 1931. godine, a sljedeće godine tu je knjigu nagradila JAZU (danas HAZU) kao najbolju pjesničku zbirku godine. Godine 1936. Društvo hrvatskih književnika nagrađuje njegovu pjesmu Trubač sa Seine (Matoš u Parizu).

 Uz knjige Lirika, Spasena svjetla, Izabrani stihovi, Pjesme, Knjiga prepjeva, Osvijetljeni put, Goli časovi, objavljena mu je Knjiga prepjeva, odnosno zbirka prijevoda svjetskih pjesnika.

 Dobriša Cesarić jedan je od najprevođenijih hrvatskih pjesnika. Osim na sve slavenske jezike, pjesme su mu prevođene na engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski, mađarski, rumunjski, turski, albanski, a i na latinski i esperanto.

 Napisao je pregršt možda najljepših i najjednostavnijih stihova u hrvatskoj lirici, izdao nekoliko knjiga pjesama, prevodio i bio obilno prevođen i nagrađivan. Nizu književnih nagrada pridružila se i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 1969. godine.

 Cesarić u svojem pjesništvu donosi nove, jedinstvene sadržaje, prodirući duboko u riznicu svojih bogatih unutrašnjih doživljaja. Cesarićeva je lirika sva ugrađena u male svjetove svakodnevnih zbivanja. Sagledavajući bitne, male stvari pjesnik je okrenut samom sebi i običnom čovjeku s kojim se kao pjesnik poistovjećuje. Govoreći o svojem osobnom, intimnom svijetu, pjesnik diže zapravo svoje vlastite doživljaje na razinu općeljudskih simbola. Cesarić je pjesnik grada, temeljni je izvor njegove poezije neka pritajena bol, osjećaj prolaznosti i životne patnje. Neposredan u iznošenju svojih doživljaja, on jednako prisno zna impresionistički nacrtati svoj slavonski pejzaž, kao što zna ostvariti ozračje sumorno-sivoga grada. Snaga i vrijednost Cesarićeve poezije očituje se u preciznosti izraza, u savršeno jednostavnom pojmovnom i metaforičkom aparatu kojim se služi. Upravo po tim kvalitetama Cesarić je odskočio u prvi plan hrvatske poetske riječi u razdoblju od tridesetih do pedesetih godina. Poznate su mu antologijske pjesme Oblak, Povratak, Slap, Pjesma mrtvog pjesnika, Balada iz predgrađa, Vagonaši, Mrtvačnica najbjednijih i dr.

 Umro je 18. prosinca 1980. godine i pokopan na zagrebačkome Mirogoju.

Čitajući njegove prekrasne stihove, odajemo priznanje njegovu imenu i umjetničkome radu te ga tako vraćamo u život …

…Sav život moj u tvojoj sad je ruci.

 Probudi me! Proživjet ćemo oba

 Sve moje stihom zadržane sate,

 Sve sačuvane sne iz davnog doba.

 Pred vratima života ja sam prosjak.

 Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

Izvor: http://www.nsk.hr

Poezija Dobriše Cesarića:http://www.ezgeta.com/cesaric.html