Isječci iz knjige „Umina razmišljanja u školi i o školi“

 Uma Gradac, 7 godina

Uma:

Kad smo trebali ilustrirati macu koja je pokisla mene je to

automatski prebacilo na kiseline i lužine! Jako sam željela

nasmijati razred pa sam nacrtala City Cat, gradsku macu koja je

pokisla, no kako je kiša kisela, a sapuni lužnati, ona se premazala

sapunom Dove i to je odbilo kišu od njezina lijepa krzna. A taj je

odnos kiseline i lužine jako važan u prirodi. On određuje i cvijeću

boju - ako je tlo kiselo cvijeće će biti plavo, ako je više lužnato bit

će crvenkasto. To je razlog i što je more slano, a pitka voda nije. I

kad te ubode pčela ona ubrizga u naše tijelo kiselinu, dakle zato

mažemo ubod sapunom ili kremom, da poništimo kiselinu.

Što je krumpiru plac, to je učenicima škola

Uma:

Volim smišljati rebuse, zagonetke i analogije za drugu djecu.

Djeci je bila smiješna analogija: Što je krumpiru _ _ _ _ , to je

učenicima škola. Trebalo je popuniti ovu prazninu s četiri slova.

P L A C, tržnica, to je rješenje. Krumpir na placu operu, stave

ga na police, daju mu cijenu tj. “ocjenjuju ga”, ali njemu tu nije

mjesto, njemu je tu dosadno i ne zna zašto tu mora biti. Tako je i

učenicima u školi.

Naša učiteljica je također velika ljubiteljica zagonetki. Uvijek

kad nije sigurna kako započeti neku temu postavlja zagonetke

ili pitalice pa me više puta zapravo inspirirala. A kad je došla u

moj bivši vrtić, tj. kad sam učiteljicu prvi put vidjela, takvom se

i prikazala! I tamo je najprije postavila zagonetku, pa se onda

predstavila kao učiteljica u jednoj osnovnoj školi.

Učiteljica Iva:

U pogledu ove analogije s krumpirima mislim da je Uma bila,

kao i uvijek zapravo, dosta kritična prema školi. Pitala sam je

čemu takva kritičnost, zašto ne reći npr. dijamant nego krumpir?

Uma je u svom stilu odgovorila kako se to ne može riječima

opisati.

A čime bismo opisali, ako ne riječima, pitala sam i kao odgovor

dobila čitav jedan novi “pogled na svijet oko nas”. Osim toga riješili

smo i jednu “disciplinsku zagonetku”.

Uma:

To se ne može baš riječima ispričati, zato mi je i bilo zanimljivo;

nekako moramo izraziti ono što želimo reći, a nema riječi za to.

Kemijom, slikanjem, ne znam, kako reći kakva je to crvena boja,

kakvog je okusa ananas?! Ja pokušavam drugim osjetilima,

pomiješati ih, znate za sinesteziju, a neke je bolje i ne reći, da

ostanu samo moje.

Zašto bi dijamant bio bolji, meni to krumpir bolje oslikava?! To

je kao kad biste kazali da je Sunce bolje od Mjeseca. Ako tako

gledamo što je Sunce - samo zvijezda, i to ne najsjajnija. Ili, da,

vi ustrajete na tzv. pristojnom ponašanju u razredu, a ja to ne

bih tako ograničila; zar je sve što je pristojno dobro, a sve što

je nepristojno loše. Pa nije! Primjerice, nepristojno bi bilo usred

kazališta ustati i početi ljubiti sve ljude, a to je zapravo dobro, dok

je pristojno kad te pitaju kako si reći hvala, dobro, a to zapravo nije

dobro jer ignoriraš pravo pitanje!

Vi ste me opomenuli nekoliko puta jer su vam druga djeca rekla:

Uma jede zemlju, Uma liže drvo. Mislili su da je to nepristojno i

nezdravo, a nisu znali da ih cijelo vrijeme iluzioniram.

 Kažem nekome za koga znam da će “rastrubiti” okolo kako ja jedem

cipele, taj to kaže vama i onda bi se svi odjednom igrali te igre “da

Uma jede nešto grozno, a oni bježe”.

To je kao kod mađioničara - ljudi misle da on prereže ženu u

kovčegu, pa vrište. Naravno da je ne prereže, ali kad bi im rekao

da NE reže zaista nitko više ne bi bio tu zbog tog mađioničara!

Eto, što je tu sada ljepše, trik ili pristojnost!

Učiteljica Iva:

Moram priznati da se Uma hrabro ponijela s tim trikom i riskirala

svoj “dobar glas” među djevojčicama i dječacima iz razreda. Čak

sam se i ja počela pitati je li to stvarnost ili iluzija!