2014-05-26 08:37:10

Izlet u Nacionalni park Sjeverni Velebit

 

    Nacionalni park Sjeverni Velebit  je zbog izrazite raznolikosti krških fenomena, bogatstva živog svijeta i iznimnih prirodnih ljepota proglašen nacionalnim parkom 9. lipnja 1999. godine. Osamljeni, vječni posrednik između mediteranske i kontinentalne Hrvatske, ponosno se izdiže milijunima godina i priča veličanstvenu priču svoga nastajanja, putovanja i rasta.

Park je ispresijecan brojnim planinarskim stazama od kojih je najpoznatija Premužićeva staza nazvana po graditelju ing. Anti Premužiću.

Više o planinarskom pohodu Velebitu učenika 1.G razreda pročitajte u tekstu voditeljice planinarske družine, prof. Diane Matešić u nastavku vijesti.

 

     Srednja škola Hrvatski kralj Zvonimir i PD Obzova organizirali su terensku nastavu za učenike 1. razreda gimnazije u Nacionalni park Sjeverni Velebit. Terenska nastava jedan je od oblika izvođenja nastave, učenje u prirodi, s ciljem da se u neposrednoj životnoj stvarnosti učenici upoznaju s prirodnom i kulturnom baštinom, ljudima koji žive u određenom okruženju. Znanja stečena na satu nadopunjavaju se iskustvenom dimenzijom.

Izlet na Zavižan planirali smo 15. svibnja, no morali smo ga odgoditi zbog snijega, vjetra i niskih temperatura. Nakon tjedan dana prognoza je bila sunčano i toplo vrijeme pa se u četvrtak 22. svibnja, dvadeset i osam gimnazijalaca u pratnji svojih nastavnica i dva planinara uputilo na Velebit.

 Ispred planinarskog doma Zavižan (1594 m) ljubazni domaćin – meteorolog Ante Vukušić učenicima je održao predavanje o radu najviše meteorološke postaje u Hrvatskoj, izvještajima koje svakog sata šalje sa Zavižana, teškim uvjetima u zimskim mjesecima i velikom snijegu koji napada i zatrpa ulaze u dom.

Nakon zajedničke fotografije ispred doma pozdravljamo se  s ljubaznim domaćinom i spuštamo prema botaničkom vrtu u kojem se na 30 hektara površine nalazi oko 600 autohtonih biljaka. Nakratko zastajemo i divimo se pogledu na more, Bašku, naš Krk i otoke u blizini.

Nedaleko od botaničkog vrta skrećemo s ceste i ulazimo na Premužićevu stazu – genijalno projektiranu planinarsku stazu iz 1933. godine koja prolazi kroz najneprohodnije dijelove Velebita, strogi prirodni rezervat Rožanske i Hajdučke kukove. Ime je dobila po svom graditelju, šumaru Anti Premužiću, koji je izgradnjom uzdužnog planinarskog puta omogućio lagan pristup u samo srce Velebita. Staza nema teških uspona pa je pogodna i za posjetitelje nenavikle na planinarenje. Duga je 57 kilometara, vodi od Zavižana do Baških Oštarija u Srednjem Velebitu i cijelom je svojom dužinom službeno zaštićena kao kulturno dobro od nacionalnog značaja. Predstavlja remek djelo graditeljstva jer je građena u kamenu – suhozidu, bez suvremenih strojeva, betona i cementa. Gradili su je vrijedni domaći majstori, uglavnom Podgorci, stanovnici sela s primorske strane Velebita.

Krenuli smo na prvu dionicu dugu 16 kilometara koja vodi kroz Nacionalni park Sjeverni Velebit. Cijelom dužinom staze postavljene su poučne tabele s kojih smo mogli pročitati različite informacije o ovom kraju, samoj stazi, flori i fauni oko staze.

Prvi odmor u hladu potražili smo na stazi kod skretanja na Gromovaču (1676 m).

Spontano je pala odluka da se „zaletimo“ na dvadesetak minuta udaljenu markantnu kamenitu gromadu – vidikovac s kojeg se pružaju pogledi na more i otoke i cijeli Velebit. Vesela ekipa krenula je put vrha, spretno se penjući kroz klekovinu i glatke stijene. Na vrhu se ukazao prekrasan pogled. Zamrle su šale i brbljanje, spontana tišina odavala je da je okolna ljepota sve duboko dojmila. Dugo ostajemo na vrhu, uživajući u vidicima koji se pružaju na sve strane.

Za povratak na stazu potrebno je ponešto planinarskog iskustva i vještine pa su učenici pažljivo slijedili upute planinara pri silasku niz stijene.

Na pola puta do Alana zastajemo na jedinom pokrivenom odmorištu na stazi, nedavno uređenom Rossijevom skloništu (1580 m). Neki su potražili hlad u unutrašnjosti kolibe i odmarali se na širokim klupicama, pitajući se kako su vrijedni planinari dovukli sve te grede i namještaj do kolibe. Naša pedantna Ana sredila je administraciju – sve sudionike ovog pohoda uredno je upisala u Upisnu knjigu. Vesela ekipa popela se strmim ljestvama na kat provjeriti koliko planinara može odjednom spavati u skloništu. Drugi dio ekipe  je sjedio na klupici ispred skloništa i uživao u ljepoti pri pogledu na livade pune plavih velebitskih zvončika i plavetnilo mora u daljini.

Nakon odmora krenuli smo dalje, do najviše točke na stazi – na sedlo Crikvena (1620 m). Uslijedio je  adrenalinski petominutni uspon na golu stijenu Crikvene (1641 m) s koje smo mogli vidjeti sve Rožanske kukove. Dok su se neki izležavali na toplim ravnim stijenama, drugi su pokušavali zapamtiti nazive velebitskih vrhova koji se vide s vrha i prepoznati otoke i otočiće. Na povratku ponavljamo lekciju s prethodnog vrha – kako se sigurno spuštati niz stijenu.

Put nas je dalje vodio stubama u bukovu šumu u podnožju Krajačeva kuka (1659 m). To je još jedan od prekrasnih velebitskih vidikovaca na koji se dolazi strmim usponom pa dalje grebenskom stazom kroz klekovinu bora koja je zarobila stijene. Uspon na taj vrh je duži pa ga ostavljamo za neku drugu planinarsku šetnju. 

Premda je veći dio staze do Alana prava šetnica, posljednjih sat–dva hoda mnogi osjećaju umor pa sve češće traže pauzu. Odmaraju se u hladu šume, izležavaju na travnatim proplancima ispod Seravskog vrha(1661 m) i Alančića (1611 m). Samo nekolicina najupornijih odlazi s našim fotografom gledati more s Alančića, a ostali su krenuli prema šumi i brojnim zavojima stigli do planinarske kuće Alan (1340 m), gdje su pričekali ostatak ekipe.

Na kraju našeg cjelodnevnog izleta još smo se malo družili uz obalu mora u Jurjevu i gledali prekrasan zalazak sunca, umorni, ali beskrajno ispunjeni.

Za sve što smo tog dana doživjeli moramo zahvaliti dragim ljudima koji su nam to omogućili. Zahvaljujemo roditeljima Dijane Softić i Harisa Čočića  te gradonačelniku g. Dariju Vasiliću koji su sponzorirali naš odlazak.

Kad se odmorimo, sredimo dojmove i zaliječimo poneki žulj, priznat ćemo da je bilo uzbudljivo, nezaboravno, divlje i nepregledno. Ako smo ovim izletom zainteresirali neke učenike da se požele vratiti na Velebit, onda je terenska nastava u potpunosti uspjela. 

                                                                                                                   

                                                                                            Diana Matešić, prof.

                                                                                               

 

 


Srednja škola hrvatski kralj Zvonimir Krk